presidenca-logo
DR VJOSA OSMANI SADRIU
PREDSEDNICA REPUBLIKE KOSOVO
...

Govor predsednice Jahjage na TEDxPrishtinaWomen

Ubeđena sam da je svako od vas, do sada čuo ove slogane, ako ne sve, barem neke od njih.

Ne želimo cveće, želimo pravdu!
slušaj moj glas!
nismo mi i one, mi smo i jedno smo!
Mislim na tebe! Pokloni haljinu!
Pozdrav dragi učesnici,
Ubeđena sam da je svako od vas, do sada čuo ove slogane, ako ne sve, barem neke od njih.

Svaki od njih je jedan poziv upućen institucijama i celom društvu da ne ostave u zaboravu jedan ratni zločin nad našim nedužnim stanovništvom. Poziv da razbijemo ćutnju, da se borimo protiv stigme, poziv na poštovanje ljudskih prava, poziv na delovanje, za odgovornost, za priznanjem.
“Žene i devojke, muškarci i momci, koji marširaju centrom grada, podignute glave i posvećeni. Njihovim glasom, njihovim pozivima, žele da slome tišinu. Oni kažu “ne želimo cveće, hoćemo pravdu”. I opet oni  kažu “slušaj moj glas”.

Ove snažne poruke dotiču sve kapilare našeg društva, države koju gradimo. Posto u srži teže prema izgradnji jednog zdravog društva i odgovornih institucija koje će preuzeti obaveze koje imaju, kako bi služile i tretirale na jednak način sve građane bez razlike.

Ubeđena sam, da svako od vas budi osećanje kolektivnog sećanja koje svi delimo, o ovom događaju, ovoj nesreći, ovom zločinu, kako god d aga vi nazovete, a koji se dogodio mnogo ranije u našoj zemlji.

Vasa priča može biti ovakva: “Bio je rat, žene su ostale kući da se brinu o deci i starima. One su sve žrtvovale”.

Vi povezujete ove fraze sa doživljajem i vašim ličnim  priznanjem, kada ste vi bili svedok, videli ste ili ste čuli da je tokom poslednjeg rata na Kosovu, seksualno nasilje, pogotovu nad ženama i devojkama, ne izostavljajući ni muškarce i dečake, upotrebljavano kao ratno sredstvo kako bi se pogazilo dostojanstvo žrtava, kako bi se oživeo osećaj straha i pritiska, kako bi se izazvalo raseljavanje i kako bi se ogolilo jedno čitavo društvo od njegovih ljudskih vrednosti.

Vasa priča može se i ovako nastaviti: “Čuo sam da su napravili pustoš, da su maltretirali žene i devojke, a bogami i momke. Sećam se kada sam bio u izbegličkom kampu, lekari, strane organizacije, novinari, govorili su o sličnim slučajevima nasilja nad nedužnim stanovništvom, posebno nad ženama, ne samo kod nas, već i u drugim novim državama sveta gde je bilo konflikata”.

Sigurno da vi ove fraze povezujete sa vašom istorijom direktne ili indirektne uključenosti u tretiranje ovog zločina, sa osećanjem društvene odgovornosti i potrebe da se preduzmu konkretni postupci, koju ste mogli da osetite u određenim trenucima.

Učestvovala sam na organizovanom protestu, nastavlja se priča, treba da podržimo žene i devojke koje su bile žrtve seksualnog nasilja tokom rata, nije to njihova krivica”.

Ubeđena sam da ste ove slogane povezali i sa tretiranjem žena od strane nevladinih organizacija, i usluga koje su one pružale za rehabilitaciju preživelih, ćutnjom koja je dugo vremena pokrivala društvo, kad god bi pitanje o preživelim seksualnog nasilja isplivalo na površinu, a sa zakasnelim odgovorom institucija.

Vi ste osetili potrebu, obavezu da reagujete, solidarizovali ste se, neko vise, neko manje, vodeći ili podržavajući inicijative preduzete od strane aktivista za ljudska prava, od strane nevladinih organizacija žena, od strane pevača, umetnika, od strane režisera, akademskih građana, od strane političkih partija, od strane predstavnika i rukovodioca institucija, od strane institucija ili međunarodnih inicijativa.

Čineći to, videli ste kako se politički, socijalni diskurs javnosti,, o tretiranju ovog pitanja, o tretiranju preživelih seksualnog nasilja tokom rata, počeo menjati.

Dozvolite mi da sa vama podelim, drugu stranu ovog suočavanja našeg društva, koje je ćutalo videći naše pokušaje da se okrenemo onima, pravima koja je trebalo da imaju od prvog trenutka, bez predrasuda, bez raspravljanja.

4 godine ranije, u trenutku političke i institucionalne krize, koja je pretila stabilnosti zemlje, prihvatila sam da na sebe preuzme sveti zadatak, da upravljam državom Kosovo.

D prvog trenutka, zaklela sam se na ovoj misiji, onako kako sam i u radilo u to vreme, da ću se posvetiti suženju građanima moje zemlje, da se borim za njihova prava, da budem njihov glas u i van zemlje, i da sam beskompromisno za  to da se izgradi država u koju smo svi toliko puno sanjali i za koju smo toliko mnogo žrtvovale čitave generacije.

Od prve nedelje, otišla sam da se sastanem sa jednom grupom žena nad kojima je izvršen okrutan zločin i nad njima je vršeno nasilje, kao i nepravda društva koja je nametnuta nad njima. Otišla sam da izbliza čujem njihove probleme, da im pružim moju podršku da se suoče sa gorkom realnošću koja ih okružuje.

Slušala sam priču za pričom i shvatila sam da je jedna takva realnost za mene teško prihvatljiva. Rat za ove žene nije bio završen. I dok mi živimo u miru, nepravedno negiramo njihovo pravo da žive kao i mi.

Sećam se kada sam se vratila u kancelariju, teškog srca, i počela sam da se pitam, kako mi kao jedno društvo koje je patilo od nepravde, danas dopuštamo da se naši građani tretiraju nepravedno.
Mi smo se borili za jednu bolju budućnost, žrtvovali smo se ne štedeći čak ni život, danas kada živimo u miru, nije nas briga za njih, ćutimo, slavimo, puni smo predrasuda i ne preuzimamo na sebe odgovornosti koje imamo jedni prema drugima.

Zaklela sam se, da će moja misija kao predsednice zemlje biti dovođenje pravde na mesto za ove žene i devojke, i za one muškarce i dečake, koji su prekriveni velom nepravedno izvršenog zločina nad njima.

Istina je, da su  sve države sveta, koje su pogođene od strane konflikta ili rata, suočavaju sa teškim posledicama seksualnog nasilja, ovog okrutnog zločina.

Takođe je istina, da  se društva u celom svetu još uvek suočavaju sa tabuima, stigmama prema žrtvama zločina i sa kulturom ne kažnjavanja zločinaca.

Godinu ranije, na Globalnom samitu žena u Parizu, podelila sam priče žena i devojaka sa Kosova, priče uspeha, snage i hrabrosti koje su one dokazale generacijom za generacijom, u svako vreme.
 
Takođe sam podelila njihove pokušaje da ponovo ožive živote njihovih porodica nad ratnim ruševinama, pokušaje da se bore protiv predrasuda i stigme nad zločinom seksualnog nasilja koje je izvršeno nad njima, njihovoj posvećenosti da izgrade mir i novu državu na Kosovu.

Tamo sam čula priče mnogih drugih žena iz celoga sveta koje su prošle ili prolaze kroz iste izazove. Tamo sam našla podršku!

Moja prijateljica, Sungjoo Kim, rukovodilac Fondacije Sungjoo, dok je poklanjala jednu fondaciju ženama Kosova, rekla je da su žene Koreje,, mnogo godina ranije, bile žrtve okrutnog zločina seksualnog nasilja, upotrebljenog nad njima kao ratno sredstvo. One se solidarišu i pružaju njihovu podršku za ekonomsko jačanje žena koje su bile civilne žrtve poslednjeg rata na Kosovu.
Danas, dok ja stojim ispred vas, vidim da su njihove priče počele da se menjaju. Sada su to postale priče žena  koje imaju podršku institucija, zajednice, privatnog sektora koji je počeo da ih smatra potencijalom za razvitak njihovih kompanija, javnog sektora koji je počeo da ih vidi kao partnere na sveopštem unapređivanju društva.

Vidim kako su se nada i ponos počeli vraćati u njihovim očima!
I kažem, u potpunom verovanju, dok danas rukovodim jednim nacionalnim mehanizmom, Nacionalni savet za preživele seksualnog nasilja tokom rata, kada su uz mene državne institucije, nevladine organizacije žena, koje sa nepokolebljivom posvećenošću stoje uz njih uvek, u svakom trenutku, umetničkom svetu, međunarodnim organizacijama i diplomatskim predstavništvima, celog društva, gde smo delovi međunarodnih inicijativa, ujedinjeni kao nikada ranije, korak po korak, pokušaj po pokušaj, vraćamo im prava koja su im nepravedno negirana.

Pre nekoliko danas sam doživela posebno osećanje, kada sam videla građane u svakom kutku zemlje, ne samo žene, nego i muškarce, koji su se pridružili inicijativi da podignu svest, da se bore protiv stigme nad ovom teškom ratnom posledicom i kako bi izrazili njihovu podršku, poklanjajući haljinu za umetničku izložbu “Mislim na tebe”.

Ubeđena sam da će ova podrška nastaviti da se povećava svakog dana, kako se bližimo datumu kada će na gradskom stadijumu izložiti hiljade haljina, jednoglasno šaljući poruku da će naš mir biti potpun, samo kada i one pronađu mir.

Kako je rekla poznata albanska humanistkinja Majka Tereza: “Mir počinje osmehom”.
Bez sumnje, još uvek imamo puno posla da uradimo, put prema njihovoj potpunoj rehabilitaciji, reintegraciji i resocijalizaciji, je još uvek dug, sa mnogobrojnim izazovima.

Ali ono što me čini da vise nego ikada verujem u ovu misiju, jeste posvećenost koju vidim u svakom građaninu, kod svakoga od vas koji zaista verujete da “Nema mi i one, nego smo mi i jedno smo”.
Nisu retki slučajevi  kada se suočavanje društva sa pitanjima koja se smatraju tabuom, pronalazi sklonište u ćutnji, izuzimanju i predrasudi.

Mi se još uvek borimo sa tabuima koji okružuju ulogu žene u društvu i njenom jednakom uključivanju u svako životno polje. I to radimo svakoga dana.
Nastale su čitave generacije žena koje su prevazišle prepreke, socijalne predrasude, koje su razbile standarde nametnute njima i koje su promenile sistem jednakih vrednosti  među muškarcima i ženama.

Bez sumnje su mnogo uradile i čitave generacije muškaraca koji su tretirali njihove ćerke isto kao i sinove, koji su njima pružali iste mogućnosti ili koji su tretirali žene kao njihove jednake partnere u sveopštem unapređivanju društva.

I bez obzira na sve pokušaje, bez obzira na brojne podatke koji svakoga dana svedoče o ekonomskoj, socijalnoj i političkoj važnosti jednake uključenosti žena na svakom životnom polju, mi nastavljamo da tretiramo pitanje rodne ravnopravnosti kao jedno pitanje drugo po važnosti, kao privatno pitanje, čak često puta i etiketiramo neko pitanje povezano sa ženama.
Želim da budem jasna, pitanje rone ravnopravnosti nije nijedna od njih.

Rodna ravnopravnost ima veze sa vrednostima jednog društva koje tretira svoje građane sa istim poštovanjem, koje njima garantuje ista prava, koje veruje da svi građani bez razlike imaju pravo da imaju jednak pristup obrazovanju, zdravstvu, finansijskim i ekonomskim izvorima, jednaka prava na vlasništvo i nasledstvo, na pravdu, jednaka prava da donose odluke o njihovim životima, i iznad svega jednako pravo da žive.

Rodna ravnopravnost je pitanje poštovanja, odbrane i garantovanja ljudskih prava.

Često se postavljalo pitanje koja je razlika između žene predsednika i jednoj predsednika muškarca. Uvek sam odgovarala, da osim roda, sve odgovornosti i obaveze su iste.
Istina je da sam se od prvog dana suočavala rodnim stereotipima, patrijarhalnim mentalitetom, sa predrasudom da jedna žena ne može da upravlja zemljom. Ali me to nije zaustavilo da kao predsednica zemlje, od prvog dana, ispunjavam moje obaveze predviđene Ustavom i državnim zakonima.

Verujem da sam bila dobar model jedne nekorumpirane institucije, pažljivom u tome kako troši javni novac, zasnovanoj na Ustavu i zakonima, i otvorenoj prema građanima Kosova.
U mom odgovoru uvek sam dodavala da kao žena predsednica imam dodatnu odgovornost da otvorim put za nove generacije, da garantujem da će devojke i momci imati jednak tretman, da garantujem da vise nećemo razgovarati o rodnoj ravnopravnosti već o vrednostima i mogućnostima za sve građane bez razlike.

Oktobar 2012. godine , putem prvog međunarodnog samita žene u regionu “Partner za promenu: Jačanje žene”, Prištinu je učinio glavnim centrom unapređenja prava žena.

Preko 200 žena iz celog sveta, iz različitih sfera života, diskutovalo je o problematikama sa kojima se suočavaju žene i identifikovale su put napred, kako bi osigurale da se njihovo potpuno i jednako učestvovanje na svakom polju života garantuje.

Ove rasprave smo krunisali Principima Prištine, jednim putokazom za sva društva koja teže miru i sigurnosti, ekonomskom razvoju, stabilnoj demokratiji, socijalnom dobrostanju.
Ovi principi su ponovo afirmisali da nijedna od ovih težnji ne može da se postigne bez direktnog uključivanja žena u svaku sferu.

I sada – počeli smo da živimo ove principe i da vidimo pozitivne rezultate koje su oni doneli za sva društva. Započeli smo sa formiranjem Ekonomske komore žena Kosova, prolaskom Rezolucije principa Prištine  u Skupštini Kosova, otvaranjem Programa za rodne studije pri Univerzitetu u Prištini, sa inicijativama za registraciju vlasništva na ime oba supružnika, sa rehabilitacijom preživelih seksualnog nasilja i mnogim drugim inicijativama.
Bez ikakve sumnje, prevazilaženje patrijarhalnog mentaliteta, rodnih stereotipa i predrasuda nije lako, posebno kada žene počinju da zauzimanju mesta, koje je društvo do kasno smatralo rezervisanim ekskluzivno samo za muškarce.

Dok se ponosimo našim dostignućima, bez sumnje smo svesni da je ovaj progres spor i ne ide uvek u pravcu unapređenja i većeg uključivanja žena u svakoj sferi života, na svakom nivou predstavljanja.

Ali, istovremeno smo svedoci, da prevazilaženje ovih barijera nije nemoguće.
 Ja stojim pred vama kao prva žena predsednica, ne samo na Kosovu, nego i u celom regionu.
Ubeđena sam da svako od vas može da podeli mnogobrojne primere žena i devojaka, koje3 su pratile njihove snove, koje su izazvale mentalitet, koje su svojom pričom o uspehu, nezavisno od toga da li su postale javne ili ne, dale njihov doprinos da mi danas živimo u jednom jednakom i unapređenijem društvu.

Nekada su ovakvi primeri bili posebniji,ređi, dok su danas vidljiviji. Snaga, vrednost i važnost učestvovanja žena i devojaka u svakoj životnoj sferi, danas je veoma evidentna.

Treba zajedno da se angažujemo kako bi smo prevazišli patrijarhalni mentalitet koji i dalje vlada javnim diskursom, ne samo kako bismo pružali ženama i devojkama bolju budućnost, već da ne bismo držali budućnost čitavog društva kao taoca.

Za ove 4 godine za redom, sa sobom sam ponela priče kosovskih žena, putem njihovih priča, pokazala sam putanju našeg društva kako bi prevazišlo poteškoće, kako bi pronašlo snagu za preživljavanjem, kako bi povratilo nadu u bolju budućnost, kako bi ponovo pronašlo veru.

Gde god sam otišla, sa bilo kim da sam se sastala u svetu, imala sam veliku čast da predstavim ovu stranu naše istorije, koja često ostaje u senci.

Sa drugima sam podelila ove priče, kako bih pokazala da su žene bile nerazdvojiv deo svih procesa kroz koje smo prolazili i njihova uloga nastavlja da  bude životno bitna za izgradnju naše budućnosti.

Jedno društvo sa vizijom, koje investira u svoje građane i koje razmatra temelje njegovog sveopšteg napretka.

Žene i devojke Kosova uvek su verovale u njihovo društvo. Sada je trenutak, vreme je da dokažemo da je njihovu veru i da  ih tretiramo sa većim poštovanjem, verujući u njih.

Još jednom želim da se vratim na Majku Terezu koja je govorila: “Ukoliko imamo predrasude, nećemo naći vremena da volimo jedni druge. Juče je prošlo, sutra još uvek nije došlo, imamo samo današnji dan. Da počnemo”.

Vreme je da izgradimo društvo bez tabua.

I na kraju

Neke žene su rođeni lideri (Geraldine Ferraro)

Hvala vam!

Ovaj post je takođe dostupan na jeziku: SQ

This site is registered on wpml.org as a development site.