Hvala vam puno, kakva čast! Kakva čast pre svega za narod Kosova.
Poštovani gradonačelniče Potsdama, Mike Schubert, hvala vam što ste nas primili;
Poštovani izvršni direktore M100, Moric van Dulmen;
Poštovani ministre Bodnar;
Poštovani bivši predsedniče Savezne Republike Nemačke, gospodine Joahim Gauk;
Poštovani ministre Šarping, hvala vam puno na velikoj časti kroz vaše veoma ljubazno predstavljanje;
Poštovani članovi žirija Medijske nagrade M100,
Novinari i predstavnici medija,
Članovi civilnog društva,
Poštovani gosti,
Dame i gospodo,
Guten Abend und vielen herzlichen Dank!
Žao mi je što ne mogu da održim govor na nemačkom, ali obećavam da ću pokušati. Biti predsednica i učiti strane jezike, nažalost, malo je teško u ovom trenutku.
Stajati pred vama danas – i videti toliko šampiona demokratije u ovom istorijskom gradu Potsdamu je velika čast; onaj koji me zaista duboko čini skromnom. Pa hvala vam od srca, još jednom.
Sinoć sam pročitala stih iz knjige koju sam juče dobila u Varšavi. Pisalo je: „Svaka generacija dece, nudi čovečanstvu iznova mogućnost da ponovo izgradi svoju propast sveta. To me je podsetilo da su sadašnja generacija dece na Kosovu, moja deca, naša deca, prva generacija u istoriji našeg naroda koja je odrasla bez rata. Prva generacija. I moramo osigurati, moramo zajednički osigurati, da oni nikada ne upoznaju suprotnost miru, da nikada ne upoznaju suprotnost demokratiji. Moramo osigurati da oni nikada ne moraju da prođu kroz ono kroz šta smo mi morali da prođemo.
Pre samo dve godine, sedela sam u publici na ceremoniji dodele M100 nagrade, gledajući kako vi dodeljujete nagradu M100 narodu Ukrajine. Prethodno je pušten video. Jedan koji prikazuje bol, patnju, uništavanje nevinih ljudi i uništavanje domova predaka, ali i pokazuje hrabrost, odlučnost i otpornost Ukrajinaca da se bore za svoju slobodu i demokratiju, šta god je potrebno. Ali, kao što se dešava sa svima koji dolaze sa Kosova, kada gledamo ove video snimke iz Ukrajine, ili negde drugde, gde se sukob dešava, nije reč samo o udaljenom osećanju ili o nekim apstraktnim pojmovima normi međunarodnog prava i neophodnosti da se one brane. To je mnogo više od toga. Za nas je to ponovo proživljeni užas, bol koji se oseća iznova i iznova, rana koja je previše duboka, ali ona nas nikada nije sprečila da postanemo preživeli koji napreduju. Bili smo na njihovom mestu, bili smo u njihovoj koži, videli smo uništenje i proživeli patnju, i videli smo šta nosi suprotnost demokratije, zbog čega smo danas tako posvećeni, tako nepokolebljivi i tako odlučni da se borimo za svaku borbu i da platimo bilo koju cenu kako bi se obezbedio opstanak demokratije i njen uspeh.
Narod Kosova će uvek biti šampion demokratije — jer mi vrlo dobro znamo šta znači živeti bez toga. A to nije svet kakav želimo. Naša misija u ovom životu je da obezbedimo da to ne bude svet koji će naša deca naslediti.
Dakle, stojim pred vama danas, da vas zamolim da radite rame uz rame kako biste bili sigurni da će ova generacija dece na Kosovu živeti obećanje mira; obećanje mira i demokratije i težnju ka boljem svetu za sve nas.
U ovom nastojanju, vrednost naših najbližih saveznika i partnera je neophodna. Kosovo je iz prve ruke naučilo transformativnu i egzistencijalnu moć jakih saveza izgrađenih na vrednostima. Mi smo ono što jesmo danas jer se 1999. Nemačka, zajedno sa drugim NATO saveznicima, okupila u podršci našoj oslobodilačkoj borbi za okončanje Miloševićevog genocidnog režima.
Dana 24. marta 1999. godine, avioni Bundesvera su se pridružili NATO-u da bi zaustavili patnje i razaranja koja su se tada odvijala na Kosovu.
Ministre Šarping, šta još može da opiše kroz šta smo prolazili, bolje od reči u vašoj knjizi: „Wir dürfen nicht vergessen“- „Ne smemo zaboraviti“. I nikada nećemo zaboraviti. Pamtićemo uvek, jer kako ne bismo? Kako ne bismo? Mi smo generacija dece koja su odrasla u sistemu sličnom aparthejdu koji je prerastao u genocidni rat protiv našeg sopstvenog postojanja.
Dakle ta odluka 1999. godine, od ljudi poput vas i zbog hrabrih novinara kao što ste mnogi od vas, koji su se usudili da kažu i brane istinu; ta odluka je označila odlučujuću prekretnicu u nemačkoj spoljnoj politici, ali i odlučujuću prekretnicu u istoriji same Severnoatlantske alijanse. Ali za nas, za one od nas na terenu, koji vas gledaju gore, dolazite da spasete naše živote; za nas je to značilo mnogo više, značilo je da se spasavamo, značilo je da konačno možemo postojati.
Danas, baš u tom duhu, nemački vojnici nastavljaju da služe na Kosovu sa ponosom noseći nasleđe ujedinjene akcije u odbrani trajnog mira i bezbednosti. Za to želim da se zahvalim, u ime celog naroda Kosova, nemačkim vojnicima koji su služili na Kosovu od 1999. godine, njima preko 50.000, uključujući i našeg veoma cenjenog gradonačelnika Potsdama, gospodina Šuberta, koji je došao da služi za mir i bezbednost i pobrine se da se nikada ne vratimo. Stavili ste svoje živote na kocku da odbranite ono što smo zajednički postigli. Rizikovali ste sve da konačno imamo šansu za mir, pa vam se ponizno zahvaljujemo svima na vašoj službi.
Ovaj angažman nije ključan samo za Kosovo i mir u našem regionu; bilo je podjednako strateško za evropski kontinent i za globalnu demokratsku zajednicu u celini.
Dakle, kada govorim o ambicijama Kosova da se pridruži Evropskoj uniji i NATO-u, vidim priliku za izgradnju jačeg, otpornijeg i sigurnijeg i odvraćajućeg Kosova kao ravnopravnog člana evroatlantske porodice. Ali više od toga, vidim Kosovo koje je sposobno da uzvrati, tako da konačno imamo priliku da uzvratimo.
Kao što kod kuće često kažemo, snagu nacije ne treba odrediti sama veličina, već priča koju mora da ispriča.
Dame i gospodo, dok svet prolazi kroz tektonske transformacije, mi na Kosovu biramo da očuvamo temelje demokratije i da zaštitimo principe emancipirajućih društava, uvođenjem vladavine prava i unapređenjem demokratskih sloboda.
U ovom okruženju koje se brzo menja, mi stalno tražimo svoj kompas. Upravo te demokratske vrednosti su bile naš stalni moralni kompas, u svemu čemu težimo i svemu što radimo.
Sa procvatom veštačke inteligencije, tehnološkom transformacijom, digitalnom tranzicijom, globalnim klimatskim izazovom, kao i drugim velikim društvenim pokretima, dostupnost informacija postaje ključna.
Informacije su moćno oruđe — ono koje oblikuje društva, utiče na politike i prikazuje tok istorije. Zato bi misija dostavljanja istinitih i iskrenih informacija mogla biti najsvetija misija našeg vremena.
Jer kao što znamo, mi više ne živimo u svetu klasičnih ratova. Borbe se više ne vode samo bombama i projektilima. Reči su takođe postale oružje. Agresorski rat Rusije protiv Ukrajine naglasio je remetilačku i opasnu moć propagande.
Zato istinito izveštavanje, provera činjenica, kredibilitet izvora, transparentnost i odgovornost moraju biti kamen temeljac našeg modernog doba. Dezinformacije predstavljaju najveću pretnju samim osnovama slobode medija i kritičnoj ulozi koju mediji imaju u našim društvima.
Stoga, kako često čujemo, sloboda medija i borba protiv dezinformacija nisu suprotstavljene snage – već su to dve strane istog novčića. Kada se kombinuju, pomažu nam da sačuvamo integritet informacija. Ono što je najvažnije, pomaže nam da sačuvamo demokratiju, našu demokratiju koja je veoma teško stečena.
Ako ne budemo čvrsti u ovoj posvećenosti, bićemo svedoci sveta rastuće polarizacije, sve manjeg razumevanja između nas i sve veće neizvesnosti koja je nastala iz suprotstavljenih narativa.
Ovo nije trenutak za povlačenje ili odustajanje. Zato su okupljanja poput ovog večeras više nego samo lepo okupljanje – ona su svedočanstvo naše nepokolebljive odlučnosti da idemo napred. Zato što verujem da borba protiv dezinformacija i propagande, baš kao i borba za odbranu demokratije, nije samo zadatak danas, već zadatak našeg života – to je naš put ka prosperitetu i miru.
A prosperitetna demokratija, dame i gospodo, je ona koja je takođe izgrađena na premisi rodne ravnopravnosti. Ništa od onoga što sam do sada rekla nema šanse protiv nejednakih mogućnosti. Moramo razumeti da ćemo u usponu žena takođe biti svedoci uspona sveta.
Kada žene ustaju, one se ne podižu samo; podižu čitave narode. One razbijaju staklene ćelije, ruše barijere i stvaraju izazov za status kvo. Njihovi glasovi zahtevaju da se čuju, njihova snaga preoblikuje svet, a njihova hrabrost podstiče pozitivne promene.
Nema sumnje da je uspon žena uspon čovečanstva. Uvođenje ljudske dimenzije u politiku. Što je tako presudno u trenutnim nastojanjima da nas podele.
I, večeras, dok stojim pred vama, mislim i na sve devojke i žene kod kuće. A ja im kažem da u usponu svih vas nalazimo snagu da stvaramo istoriju, da tražimo pravdu, da nastavimo da se borimo za vladavinu zakona i transformišemo našu budućnost. Sa vama i kroz vas, iz dana u dan stojimo sve jači, ponosniji i viši.
Dame i gospodo, priča o Kosovu je priča o veri u demokratiju, po svaku cenu. Koliko god ponekad bila krhka, demokratija je uvek vredna borbe. Ali, tačnije, to nikada ne treba uzimati kao gotovo.
Ako to zaboravimo, ako dozvolimo sebi da postanemo samozadovoljni, ostavljamo prazninu. I u toj praznini može izrasti nešto tamnije.
Zato moramo imati na umu da borba za demokratiju nikada nije individualna. To je naš kolektivni napor. To pripada svakome od nas. A ako zaćutimo, ako se povučemo, pomažemo da se zasadi seme podela koje nastoji da sruši sve što smo zajedno postigli. Ali mi to jednostavno nećemo dozvoliti, nećemo, jer svaki vakuum u našoj demokratiji predstavlja ponovnu mogućnost tiranije i autokratije. A to nismo mi.
Zalažemo se za slobodu, za dostojanstvo, za obećanje sveta u kome moć jedne zemlje ne počiva u njenoj veličini, ili količini njenog oružja, već u njenoj sposobnosti da stane na pravu stranu istorije i njenoj sposobnosti da stoji za demokratiju.
Što više razmišljam o tome, sve sam više uverena da ova nagrada nije o meni; u stvari radi se o onome što ja predstavljam. Ja predstavljam narod koji se borio vekovima—i koji nastavlja da se bori sa nepokolebljivom odlučnošću da zaštiti naše teško stečene slobode. Ja predstavljam Republiku koja je postala svetli primer šta demokratija može da postigne. I ovo me čini duboko ponosnim.
U tom duhu, ovu nagradu posvećujem onima koji su došli pre nas: dostojanstvenim, izdržljivim, svakodnevnim vrednim građanima moje zemlje; kao i onima koji će baklju poneti u svetlije sutra sa više nade.
S tim u vezi, takođe želim da iskoristim trenutak da uputim iskrene čestitke premijeru Tusku, veoma dobrom prijatelju naše zemlje, što je sa mnom podelio ovu čast. Poljska i Kosovo dele veoma bolnu prošlost, bolnu prošlost pretvorenu u otpornost bez premca, hrabrost i nepokolebljivu posvećenost demokratskim vrednostima. To su priče koje moramo nastaviti da delimo sa svetom jer je uspeh demokratije bilo gde u svetu neuspeh tiranije i autokratije negde drugde.
Dozvolite mi da završim tako što ću vam se svima zahvaliti za ono što radite u svom svakodnevnom poslu. Hvala Odboru M100 što je mene, a preko mene i narod Kosova, počastio ovom prestižnom nagradom. I hvala vam, gradonačelniče Šubert, što ste bili izvanredni šampion demokratije na Kosovu, u Nemačkoj i drugde u svetu.
Naše prisustvo ovde večeras je pravi testament otpornosti i trijumfa, trijumfa demokratija; i nadam se da ćemo zajedno sa svima vama moći da to pretvorimo u nasleđe vredno poštovanja i uvažavanja generacija koje dolaze posle nas.
Hvala vam! Vielen dank! Faleminderit!
