presidenca-logo
DR VJOSA OSMANI SADRIU
PREDSEDNICA REPUBLIKE KOSOVO
...

„Poslednji voz“ za stabilan mir

Kosovo i Srbija pregovaraju pod pokroviteljstvom Evropske unije i uz snažnu podršku Sjedinjenih Američkih Država, prema težnji normalizacije odnosa, sada duže od šest godina. Međutim, ipak treba da priznamo da su veliki koraci načinjeni u tom pravcu, postižući vrhunac potpisivanjem Prvog sporazuma o principima upravljanja i normalizacije odnosa između Kosova i Srbije, 2013. godine, potpuna normalizacija ipak ostaje nepostignut cilj.

Dve države i naši narodi teže da izgrade bolju budućnost, u kojoj su svu u potpunosti integrisani u Evropsku porodicu (u slučaju Kosova i u evro-atlantsku porodicu) i budućnost u kojoj uživaju viši standard života i blagostanje koje je drugačije od trenutne stvarnosti. Ali, ovi ciljevi se teško mogu postići uz konstantnost onoga što je srž zaleđenog sukoba između naše dve države.

Do sada, Kosovo i Srbija su imale tri runde međunarodnih pregovora: u Rambujeu, 1999. godine, u Beču od 2005-2007. godine i sada u Briselu od 2011. godine. Ja sam bio deo svih pregovora i ponosan sam da kažem da se Kosovo uvek usaglašavalo da sporazumima kojima je posredovala međunarodna zajednica. Srbija, s druge strane, ne prihvata nezavisnost Kosova i nastavlja da postavlja mnoge resurse kako bi oštetila naše pokušaje da međunarodno ojačamo stav Kosova. Zbog tog neprijateljskog stava, težnja Srbije za učlanjenjem u EU ostaje i dalje nesigurna. Dakle, dve države su blokirane i njihova evro-atlantska budućnost zavisi od njihove sposobnosti da postignu konačni istorijski sporazum o normalizaciji odnosa i pomirenje.

Pregovori u Briselu su se odužili. Sporazum iz aprila 2013. godine je bio politički trijumf, ali sada je prošlo četiri godine od kada je postignut, a neke tačke sporazuma još uvek zaostaju.

Dok je tehnička priroda bila preduslov za započinjanje razgovora, sada je došlo vreme da se suočimo sa poznatim problemom; pitanjem koje sprovođenje tehničkih sporazuma čini težim: nedostatak pomirenja i međusobnog priznanja.

Poverenje u pregovore je stavljeno pod sumnju, čak i kada napredujemo na određenim poljima, jer je jasno za svakog posmatrača ovih razgovora da je antagonizam među državama toliko vidljiv, kao što je uvek i bio. Na primer, dok su razgovori u Briselu proizveli jedan sporazum o učestvovanju Kosova u regionalnim organizacijama, Srbija nastavlja da vodi snažnu kampanju protiv ponuda za učlanjenje u međunarodne organizacije koje dolaze od strane Kosova, čak i kada bi od tih učlanjenja koristi imalo u kulturno nasleđe Srpske pravoslavne crkve na Kosovu (ponuda za UNESCO) ili kosovski Srbi.

Postepeni uspesi u izolovanim tačkama su svi bili bitni, ali ovim tempom naši odnosi bi mogli da se normalizuju možda nakon 100 godina. Postalo je jasno da je došlo vreme za veću i jasniju viziju i za lideršip koji će tretirati pitanja među nama zauvek. Osnovno pitanje je naravno to što mi nastavljamo da vidimo jedni druge kao protivnike. To što ćemo kriti naše duboke podele pod tepih, nije rešenje i neće dovesti do pomirenja. Ne možemo se pomiriti sa tim kuda idemo ukoliko imamo osnovne nesporazume oko toga odakle dolazimo. To je i razlog zbog kojeg sam udvostručio moje napore da se bavim nekim od najtežih pitanja u vezi sa našom prošlošću, stvarajući Komisiju za istinu i pomirenje.

Na kraju krajeva, mi verujemo da bi dostignuće bilo i potpisivanje konačnog Sporazuma o normalizaciji i pomirenju između naše dve države. Preko njega, mi bismo se angažovali na rešavanju svih nesporazuma mirnim putem. Na kraju, istorijski sporazum između Kosova i Srbije bi trebalo da obuhvati i međusobno priznanje, kao jedinog puta koji će staviti tačku na sve nesporazume jednom zauvek.

Postizanje ovog konačnog cilja jeste izuzetno teško za obe zemlje i zahteva hrabar i pametan lideršip. Snažno verujem da je lideršip, kako na Kosovu, tako i u Srbiji posvećen tome šta narod očekuje od nas – da postignemo mir među nama. Kako bi se ovo dogodilo, svi mi moramo da budemo kreativni i da budemo spremni na dalje kompromise. Treba da bude jasno svima da to treba da se uradi zbog stabilnog mira naših naroda i generacija koje dolaze.

Kao što konačno rešenje našeg sukoba treba da prizna istorijske i aktuelne realnosti, ono takođe treba da tretira zahteve budućnosti. Budućnost Kosova, a i Srbije, kao i preostalog dela Balkana, jeste da budemo kao prijateljski susedi u Evropskoj uniji. Ubeđen sam da su normalizacija i pomirenje prvi korak da se oslobodimo tereta prošlosti i korak koji će nas voditi ka svetlijoj budućnosti. Jasno je da kada mi ovako postupamo, Evropska unija treba da prizna naše napore i dok mi menjamo brzine u našem delu Evrope, brzina bi trebalo da se promeni i u vozu prijema u Briselu i glavnim evropskim gradovima takođe. Moramo da se obezbedimo da nam „ne prođe poslednji voz“ za stabilan mir.

 
Source: Frankfurter Allgemeine Zeitung
 
Link: http://plus.faz.net/politik/2017-08-17/462fe353cf3cee824fdbbbd629847f72/?GEPC=s3
 

Ovaj post je takođe dostupan na jeziku: SQ EN

This site is registered on wpml.org as a development site.