presidenca-logo
DR VJOSA OSMANI SADRIU
PREDSEDNICA REPUBLIKE KOSOVO
...

Govor Predsednice Atifete Jahjaga u forum TEDxAmsterdamWomen

Predsednica Republike Kosovo, Gospođa Atifete Jahjaga, tokom posete Holandiji, održala je govor u forumu TEDxAmsterdamWomen o doprinosu žena Kosova u raznim periodama naše državotvornosti, pod naslovom “Glasovi koji su razbili ćutanje: Žene Kosova”.

U nastavku sledi govor Predsednice:

Dobro jutro, zadovoljstvo je biti danas zajedno sa vama ovde. Cinimi se da vidim i neke muškarce u audijenciji, srela sam još neke iza scene, cestitam im za njihovu volju da se ujedine sa nama. Nadam se da niste ovde samo da biste impresionirali vaše žene.

Danas sa vama želim deliti jednu istoriju koja govori o mojoj zemlji i putu kroz koji smo prošli kao narod. Nije bilo lako putovanje. To je jedan put sa konstantnim suceljavanjem sa poteškocama opstaka, otpora, preživljavanja, za ucešce, za priznanje.

Istovremeno postoji jedan put nade i posvecenja za savladanje poteškoca, da gledamo u pravcu buducnosti, obnovom na ruševinama gorke prošlosti koja stoji nad nama u znak secanja na jednu našu gorku istorijeu, jednu realnosti koja nije trebala nikada da se desi, tragedija koja se nikada ne treba da se ponovi.

Želim da pocinjem sa devedesetim godinama, kada je demokratski svet slavio pobedu demokratije u Evropu. Pad Berlinskog zida beleži pad Gvozdene Zavese koja je celih decenija ljude držala odvojene i izolirane, porobljene od jednog divljeg režima koji je svojim gradanima odbio svako pravo da slobodno živi, da ljudi sami o sebi odlucuju, da žive u miru, da ostvare svoje snove i ideale, da se slobodno izražavaju i slobodno misle. Ovaj talas promena je u sebi sadržio obecanje da više nikada, u nijednoj zemlji sveta narodi ne mogu ostati potlaceni pod kandžama represije, straha i siromaštva.

Demokratija je trijumfirala. Evropa je otvorila novo poglavlje koje je slavilo i ohrabrilo saradnju medu narodima koji su uocili potrebu da stara neprijateljstva pretvore u prijateljstva, stavljajuci jedan-drugom na raspolaganje svoje blago , u službi zajednickog dobra.

U Centralnu i Istocnu Evropu, srušili se komunisticki režimi i ljudi su se neustrašivo digli, spremni da gube sve, u potrazi za slobodu, mir i demokratiju. Duvao je jedan vetar nade za jednu svetliju buducnost i izgledalo je kao da ce na kraju Evropa da okonca jedno svoje mracno poglavlje.

U stvari jedan njen deo je našao mir i svi su bili svedoci jednog novog pocetka. Ali, njen naj jugoistocni deo, Balkan, krenuo je u pravcu jedne vrlo mracne i krvave decenije. Zemlje i narodi bivše Jugoslavije su doživeli obnovu podela, da na ime etnickih ili verskih razlika svoje susede pretvore u zaklete neprijatelje.

Ovaj deo Evrope je krenuo u pravcu jednog ratnog perioda koji je za sobom ostavio na stotine hiljada ubijenih, ranjenih, silovanih i nestalih. Borbe koje su za sobom ostavile potpuno izgorele gradove i sela. Stotine hiljada uništenih porodica, slomljenih srca, napola ostalih snova, sa otvorenim ranama koje još uvek ni dan danas nisu našle mir i spokojstvo.

Devedesete godine u ovom delu Evrope je duvao vetar hegemonizma, nastojanje jednog naroda da vlada nad drugim narodima, pojavila se gvozdena ruka jednog robijaškog režima koji je prouzrokovao neprekidni desetogodišnji rat.

Dozvolite mi da sa vama delim nekoliko momenata sa Kosova tokom ovog perioda, videnih ocima žena Kosova, koje su nedeljiv deo svakog poglavlja naše istorije, pripovedanja koja danas utvrduju naš identitet, koje nas podsecaju na poteškoce kroz koje smo prošli kao društvo uz volju i izvanredan rad i angažovanje koje smo preduzeli i cinili da bimo je menjali.

To su bila vrlo sumorna i teška vremena za narod Kosova. Bile su godine koje su sledile ukidanje autonomije Kosova od srpskog režima Miloševica. Bila su to vremena strašnog ropstva koje je dovelo beskrajno siromaštvo i svakodnevni pokušaj porodica na Kosovu za proživljavanje mukotrpnim obezbedenjem elementarne hrane.

Ljudi moje zemlje su ponosni ljudi. Brigu o porodici, poštovanje i cast porodice stavljaju iznad svega. Vrednosti ove koje su vazda vodile naše društvo i u više slucajeva su predodredili norme ponašanja.
U ove teške godine kada ljudi Kosova su bili isteranih sa njihovih radni mesta samo radi njohove nacinalne propadnosti,  jedna grupa novinara je išla u jedno od najizolovanih sela da bi predocila bedu i siromaštvo koje je zahvatilo sela Kosova. Oni su našli jednu kucu, ciji su zidovi još mokri od snega koje je padalo prethodne noci. Jedna bleda svetiljka je osvetljavala bleda lica dece i vrata ormara, jedinog nameštaja koji se nalazi u sebi.

Dok deca mirno sede, znatiželjna na prisustvo novinara, njihova majka se ne vidi nigde. Gde se ona nalazi, pitali su novinari koji su  jedva cekali da bi se više upoznali sa svakodnevnim poteškocama za ishranu jedne porodice od 6 clanova pošto je njihovom ocu, jednom cetrdesetogodišnjem  muškaracu, bilo vrlo teško da prizna bedu siromaštva.

Deca su dotrcala do ormara, otvorili vrata i pokazali evo gde je ona, skrivala je unutra, njeno malo telo, pokleknula bežeci od znatiželnih ociju novinara. Verujem da ste vi svi znatiželjni da saznate zašto je ta žena ušla u ormar? Šta ona skriva? Zašto je bežala u ormar, da bi izbegla suceljavanje sa realnošcu?
Siromaštvo i bedni uslovi u kojima je živela ova porodica, su ukrali njen ponos.

Mi se isticemo kao plemenit i ponosan narod. Ali u ovakva vremena, kao ovo, mi smo se našli ogoljeni od našeg identiteta, mi smo se osecali otudeni u našu kožu.

Nesumnjivo, ovo nije bila realnost svake žene na Kosovu, ali ovo ispovedanje je bilo deo naše zajednicke realnosti. Naša strašna realnost u kojoj smo bili zakovani.

U martu godine 1998 godine, ceo državni aparat Srbije je napao cela sela da se osveti za pojavu Oslobodilacke Vojske Kosova, gerilskih snaga koje su se borile za jedno nezavisno Kosovo, i da se bude muškarac na Kosovu, u ovo vreme, predstavljalo je i podrazumelo jednu veliku opasnost.

Cele porodice u selima jednog regiona Kosova, zvan Drenica, su pod opsadom. Niko ne može ulaziti niti izlazit iz sela. Citave su porodice izolovane.

Ovih teških dana marta, na ulicama glavnog grada, Prištine, žene Kosova su digle glas protiv ove velike nepravde, protiv ove humanitarne katastrofe. Okupljene zajedno, sa hlebom u ruku krenule su u pravcu ovih opkolenih sela pod opsadom.

One su odlucne da 50 km. pešace da donose hleb i kada su zaustavljene od kordona milicije Srbije, one kažu:

Mi nosimo hleb, nemamo oružje!

Bio je glas ovih žena, koji se snažno digo protiv tog užasa. Ovaj glas više nije mogao cutiti, nije mogao skrivati sebe u ormar. Povrh velikih nastojanja da je obešcaste i ucutkaju, oni nisu uspeli. Njihov glas nijednom nije ucutkan.

Tokom rata na Kosovu, žene su bile stub porodice. Ništa ih nije moglo zaustaviti da brane svoje porodice. Nije bilo nicega, nijednog casa, što bi ih navelo da se one predaju.

Ove žene su postale meta neposrednih tortura, tuce i silovanja, metode koje su korišcene kao sredstva rata. Oko 20.000 je bro onih koje se smatraju da su silovane tokom rata.

Ova bolna faza naše istorije je okoncana intervencijom NATO-a na Kosovu, sa oslobodenjem Kosova, pocetkom uspostavljanja institucije Kosova, obnovom jednog novog sveobuhvatnog Kosova.

U 2000 godini, malo meseci nakon završetka rata, ja sam se ukljucila u Policijsku Službu Kosova. Ceo moj život sam provela u potrazi za slobodom, u potrazi za pravdom. Tada je bilo vreme, momenat preuzimanja odgovornosti, da se doprinese izgradnji jednog slobodnog društva.

Dok smo gradili institucije Kosova, mi smo izgradili i poverenje stanovništva u njih. Svi smo znali da to poverenje cemo izgraditi pružanjem sigurnosti svakome, nezavisno od porekla i roda.

Prvih dana kada sam obukla uniformu Policije, suceljavala sam se sa jednim vrlo prijatnim iznenadenjem. Ljudi su nas zaustavili da bi nam rekli da imidž žena policajke je menjao njihovu percepciju oko jedne institucije koja im je nekada ulila strah,
Mi, žene policajke, smo uspele ciniti Policiju Kosova jednu od naj poverljivih institucija u zemlji, sa najvecim brojem žena u službi.

Osecam se privilegovanom i ponosnom da sam bila deo ove misije, misije koja me svakodnevno vodi.
Misija da služim gradanima moje zemlje, da njima pružim mogucnost da žive u miru.
Dok sam nastavila moj rad u službi Kosova i njenih gradana, nastavila sam da se suceljavam sa niz ispovesti koji inspiriraju.

Prvih dana kao Predsednica Kosova, srela sam jednu posebnu grupu žena Kosova, iz jednog sela koje se zove Kruša. U to selo gotovo svi muškarci su ubijeni. Žene vracene u selo nakon rata, imale su ne samo bol gubitka nego i odgovornost glave porodice, da osiguraju opstanak, preživljavanje, preostalom delu svojih porodica.

Ove žene su primer svake vrste prepreka za svoje preživljavanje. One su na sebe preuzele ulogu koju su tradicionalno držali njihovi muževi i postigle su pretvoriti svoje uništeno selo u jedno selo žena preduzetnice.

Odlucila sam da se sastanem sa njima da doživim snagu koju imaju žene, snagu da idu napred, da izgrade jedan bolji život za svoje porodice.

Osetila sam posvecenje i odlucnost jedne majke da savlada sve prepreke i poteškoce, za jednu bolju današnjicu, za jednu svetliju buducnost za njenu decu.

Danas, naša suceljavanja još uvek nisu okoncana ali su suceljavanja jedne slobodne zemlje, jednog demokratskog društva, koji želi napredovati.

Sa proglašenjem Kosova nezavisnom i suverenom državnom, Evropa je na kraju našla mir.
Prvi put mi odlucujemo sami o sebi i zakleli smo se da gradimo jedno drugacije Kosovo.

Jedno Kosovo gde je investiranje za ženu ujedno ivestiranje za porodicu i prosperitet celog društva.
Ova nova epoka integracije i ucešca – kao nikada ranije u ljudskoj istoriji – pruža nove šanse saradnje, gde obuhvat i diverzitet imaju klucnu ulogu.

Oko sveta, zemlje i istorijski razdvojeni ljudi ili smešteni u periferiji prisilnim sredstvima, društvenom tradicijom ili predrasudama, zauzimaju njihovo mesto za stolom.

Nastojanja žena Kosova još uvek nastavljaju zauzeti njihovo zasluženo mesto na stolu odlucivanja, za aktivno ucešce u društvo, za integriranje u ovaj proces naše istorije, da bi odigrali svoju ulogu, kao što su uvek odigrale.

Sa sprovodenjem jedne kvote od 30%, žene Kosova predstavljaju jednu trecinu Parlamenta Kosova. Na centralnom nivou one su deo uz stol odlucivanja, vodeci važna odeljenja. Imamo jednu ženu zamenicu premijera koja vodi tehnicki dijalog sa Srbijom u potrazi za stabilnošcu u region i jednu drugu ženu koja vodi naša nastojanja da postanemo deo Evropske Zajednice. Ovo su dva najvažnija politicka procesa za Kosovo.

Ali imamo još mnogo posla da završimo da bismo povecali njihovo predstavljanje na lokalnom nivou, radi sprovodenja zakona koji garantuju jedno demokratsko društvo.
 
Dragi prijatelji,

Republika Kosovo ima samo 5 godine. Mi još imamo mnogo toga da naucimo i imamo mnogo toga zajednickog sa svetom. 

Žene su stub porodice i napredak društva se direktno veže sa njenom emancipacijom. Da prihvatimo diverzitet ka vrednost koja nas spaja, koja ce obogatiti naša društva i da izgradimo buducnost zasnovanu na tu vrednost.

Ja sam ponosna što sam prva žena Predsednica na Balkanu, prva žena Predsednica Kosova.
U ovu ulogu osim svakodnevnih obaveza kao Predsednica u službi mojih gradana, ostajem posvecena davanju inspiracije i motiva mladoj generaciji devojaka da se ukljuce i budu aktivne ucesnice u svakoj oblasti života. To je nešto što nam prirodno pripada.
 
Hvala vam.

Ovaj post je takođe dostupan na jeziku: SQ

This site is registered on wpml.org as a development site.